Iz medija

Slobodni zidari? U Hrvatskoj radi 12 velikih loža od kojih barem tri treba izbjegavati

Branko Šömen (1936.) publicist je, književnik, filmski scenarist. Na hrvatskom su jeziku dostupne njegove publicističke knjige “Baršunasti snovi” (1990.), knjiga o Vaclavu Havelu, poslije tiskana pod naslovom “Češki sanjar” (2012.); “Atentat na Sarajevo, ratna antologija” (1992.); “Amenkamen, slobodnozidarska čitanka” (2001.); “Mudrost, povijest slobodnog zidarstva u Hrvata, prvi dio” (2013.); “Snaga, povijest slobodnog zidarstva, drugi dio” (2015.); “Ljepota, slobodnozidarski leksikon, treći dio”, s G. K. (2017.); “Kamenamen, slobodnozidarska abeceda” (2018.); “Hiramova harfa, antologija poezije hrvatskih slobodnih zidara, mrtvih i živih”, s I. G. (2020.); “101 hrvatski slobodnih zidara koji su mijenjali Hrvatsku” (Fraktura, 2025.); “Groblje svjetlosti, od slobodnog zidarstva do antimasonstva” (pred tiskom). Razgovor s njim počeli smo pitanjem o plodonosnoj dvojnosti, o pripadnosti slovenskoj i hrvatskoj kulturi. 

BestBook: Dakle, kako i zašto Zagreb? 

U Zagreb sam došao kao slovenski književnik i filmski scenarist. Imao sam vrlo uspješnu suradnju s redateljem Rajkom Grlićem, zajedno smo potpisali scenarij za “Samo jednom se ljubi”, koji je postao kultni film. Surađivao sam sa Živojinom Pavlovićem kod slovenskog filma “Crveno klasje”, napisao scenarij za “Let mrtve ptice” i dobio Zlatnu arenu za najbolji filmski scenarij u Puli. Moje scenarije su režirali i slovenski redatelji Jože Babi, Boštjan Hladnik, Franci Slak, France Štiglic. Od 1985. u Zagrebu sam dopisnik Radio Ljubljane za kulturu. Bio je to smišljen odlazak iz Ljubljane, gdje mi se raspao prvi brak, gdje sam 1963. godine bio, prema “paragrafima protudržavne propagande”, dva puta zatvoren u istražnim zatvorima u Ljubljani, Murskoj Soboti i Mariboru, i osuđen na četiri mjeseca zatvora zbog pisanja u satiričnom časopisu Bruc te bio odmah pozvan u JNA, u kazneni bataljon u Gnjilane na Kosovu – ali zbog kronične bolesti (hepatitis) nisu me primili u vojsku. 

BestBook: I, kako se Slovenac snašao u Zagrebu? 

Zagreb mi se otvorio kao metafora jednog dobrog, starog srednjoeuropskoga grada. U to vrijeme bilo je u Zagrebu više od petnaest antikvarijata. Obilazio sam ih, naletio na pojedine brojeve mjesečnika Šestar, u njima među članovima slobodnozidarske Lože Maksimilijan Vrhovac našao sam i nekoliko slovenskih intelektualaca, što me zaintrigiralo, pa sam kupio pojedine rijetke brojeve, počeo čitati i sakupljati gradivo o ljudima koji su bili “na dobrom glasu”. U ono vrijeme izašla je knjiga Zorana D. Nenezića “Masoni u Jugoslaviji” i knjiga Ivana Mužića “Masonstvo u Hrvata”. Dogodilo se da je dopisnica Vjesnika iz Beograda, novinarka Radmila S., došla sa svojim prijateljem u posjet u Zagreb. Taj prijatelj bio je Zoran D. Nenezić. Obradovao se kad je saznao da sam pročitao njegovu knjigu. Pitao me što mislim. Odgovorio sam da je sve jasno. Da su slobodno zidarstvo zabranjivali najprije fašizam, onda nacizam, na kraju komunizam, da su poslije Drugog svjetskog rata bile zabranjene sve nacionalne lože u Novoj Jugoslaviji. Zoran se pohvalio da radi na tome da se slobodno zidarstvo vrati kući. Poslije dvije godine pozvao me i pitao želim li postati slobodni zidar. Pristao sam. Kako sam upravo u to vrijeme bio u Cannesu na Filmskom festivalu, predložio je da dođem u Pariz i postanem član jedne francuske lože (GOF). Slobodni zidar postao sam 10. svibnja 1990.

BestBook: Hrabro očitovanje! No nije ostalo samo na članstvu u loži? 

Počeo sam sakupljati gradivo, članke o slobodnom zidarstvu. Najviše su poslije pada Berlinskog zida pisali češki, slovački i poljski novinari. Srbi su rabili izraz “masoni”, a druge europske države “slobodni zidari”, što je pravilnije. Premda se u mnogim zemljama pojam mason rabi kao kraći oblik od freemason, kod nas se nije udomaćio jer u sebi nosi izvjesnu nelagodu, asocira na političke zavjere, sa sobom donosi misli o neobjektivnim kritikama, neutemeljenim optužbama i progonima. 

BestBook: Kako je tekao Vaš život u novom okruženju, nakon što ste napustili, kako bi, čini mi se, slobodni zidari rekli, profane vode? 

Većinu sam stvari u životi stekao s mukom, doživljavao bacanja ideoloških klipova pod noge. Samozvani veliki majstor Velike lože Jugoslavije Zoran D. Nenezić nije dobro prihvatio moju ideju da poslije raspada Jugoslavije trebamo utemeljiti velike lože u Hrvatskoj i Sloveniji. Isključio me iz Velike lože Jugoslavije. Kako smo uspostavili dobre bratske odnose s austrijskim slobodnim zidarima – ing. Čedomir Kirchner odlično je govorio hrvatski i slovenski – najprije smo osnovali deputacijsku ložu Illyria, koja je primila u svoje redove, pored austrijske braće, i prve slovenske i hrvatske kandidate. Tako smo u Loži Illyria radili na tri jezika, na njemačkom, hrvatskom i slovenskom, a na oltaru imali smo tri svete knjige: Bibliju, Kur’an i Talmud. Ubrzo smo organizirali u Sloveniji i Hrvatskoj po tri samostalne lože i tako ispunili uvjete za utemeljenje Velike lože Hrvatske i Velike lože Slovenije.

BestBook: Kako bi se najbolje definiralo slobodno zidarstvo? 

Veoma je značajno što je izdavačka kuća Fraktura prevela knjigu Michaela Weningera “Loža i oltar”. Jedna od prvih rečenica u knjizi (ima skoro 600 stranica), koja može zaintrigirati čitatelja je: “Slobodno zidarstvo je stil života”. Autor ponovno otkriva i potvrđuje da je u slobodnom zidarstvu – pa tako i u životu – čovjek najveća tajna. Njegova dužnost je spoznavati samog sebe: “gledati u sebe”, “gledati oko sebe” i “gledati povrh sebe”. Visok je to zahtjev, raditi na sebi, kako bi postao bolji čovjek. “Stoga svaki slobodni zidar kao svoju krajnje osobnu i slobodnu odluku preuzima obavezu da će težiti istini, čovjekoljublju, samokritičnosti i znanju, kao i toleranciji.” Weninger se predstavio kao odličan poznavatelj slobodnozidarske filozofije. S pedantnošću i perfekcionizmom – kao svećenik dobio je pristup u vatikansku knjižnicu i arhiv – analizirao je zašto se Katolička crkva u prošlosti borila protiv slobodnog zidarstva, onemogućavala razvoj slobodnog zidarstva u Europi, manje u Americi, razbijala slobodnozidarski kolektivizam, humanizam i bratstvo. 

BestBook: Dakle, kao Slovenac, postali ste najznačajniji kroničar slobodnog zidarstva u Hrvata. 

Poznati slovenski pjesnik Janez Menart još u vrijeme Jugoslavije izjavio je kako ga svijet na drugoj strani rijeke Sutle ne zanima. Mene je put odveo upravo preko Sutle, u Zagreb. Kao većina Slovenaca, ni ja nisam znao mnogo o Hrvatskoj, pa sam odlučio upoznati svijet i ljude s kojima živim. Ulazak u slobodno zidarstvo otvorio mi je vrata različitih europskih institucija, gdje sam našao mnoštvo podataka o slobodnom zidarstvu u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Najprije sam napisao knjigu o slovenskom slobodnom zidarstvu, “Molčeče nevidno bratstvo” (Moto u knjizi bio je citat Alberta Pikea: “Što smo uradili samo za sebe, nestat će s nama. Što smo uradili za druge i svijet, ostat će i postat će besmrtno”). Istovremeno izašla je i moja slobodnozidarska čitanka na hrvatskom jeziku “Amenkamen”. Do danas su izašla tri izdanja. Sakupljajući dalje građu za povijest hrvatskog slobodnog zidarstva, otkrio sam da su Hrvati imali iznimnu slobodnozidarsku tradiciju, od trakošćanskoga grofa Kazimira Draškovića, njegovih sinova i unuka do mnogobrojnih svećenika (njih više od četrdeset!), među kojima i dva biskupa, Galjufa i Vrhovca, do dvadeset hrvatskih slikara i kipara (Čikoš Sesija, Meštrović, Kljaković, Krizman, Tartaglia...) i više članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Slobodno zidarstvo u Hrvata je usporedna, komparativna povijest hrvatske službene povijesti. Ona otkriva poveznice između vlasti i pojedinaca, utjecaj nekih stranaka na aktualnu politiku između dva rata, o tome kako je ugovor o prijeratnoj Banovini Hrvatskoj potpisalo šest eminentnih stručnjaka, trojica iz Beograda (dr. M. Konstantinović, dr. M. Ilić, dr. D. Tasić) i trojica iz Zagreba (dr. I. Krbek, dr. I. Šubašić, dr. J. Šutej), a svi oni redom bili su slobodni zidari iz različitih srpskih i hrvatski loža, a da to do danas nije primijetio nijedan hrvatski povjesničar! Taj sporazum potvrdio je tadašnji ban Savske banovine dr. Stanoje Mihaldžić, također slobodni zidar. Takvih dogovora, sporazuma, u hrvatskoj povijesti bilo je mnogo. Dva kraljeva namjesnika maloljetnoga kralja Petra II., Hrvat Ivo Perović i Srbin Radenko Stanković, bili su slobodni zidari (a to je bio i knez Pavle Karađorđević.) Svi ti podaci bili su intrigantni, otvarali su jednu zatomljenu sliku hrvatskog političkog i kulturnog života. Kao rezultat dugogodišnjeg istraživanja nastale su tri knjige: “Mudrost, povijest početaka slobodnog zidarstva u Europi i u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji”, “Snaga” je uvod u slobodno zidarstvo između dva rata, a treća knjiga, “Ljepota”, leksikon je mrtvih hrvatskih slobodnih zidara, njih više od 1900. 

BestBook: Ipak, stječe se dojam da bi dio hrvatske javnosti najradije otpisao sunarodnjake slobodne zidare, među kojima su bili i istaknuti kulturni i javni djelatnici. 

Prva obična (ratna) loža u nas nastala je u Glini (1759.), u kojoj su bili, pored hrvatskih, i srpski časnici. Prva Velika loža u Hrvata nastala je već 1775. Knjiga “101 hrvatskih slobodnih zidara koji su mijenjali Hrvatsku” izbor je onih slobodnih zidara koji su kao arhitekti, znanstvenici, akademici, slikari i kipari, liječnici, izumitelji..., utjecali na razvoj hrvatske kulture, posebno između dva svjetska rata. Treba prošetati centrom Zagreba, gdje možete vidjeti simbole slobodnog zidarstva, kao i zgrade, palače i ustanove koje su gradili arhitekti slobodni zidari. U Zagrebu još stoji – iako se raspada – prvi slobodnozidarski hram, u kojem je radila prosvjetiteljska Loža Mudrost, utemeljena 1773. godine. Prvi starješina lože bio je nadbiskup Josip pl. Galjuf, a tajnik u loži nadbiskup Maksimilijan Vrhovac. U njoj su radili i Antun Kukec, profesor na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji, Ivan Nepomuk Oršić, glavni zastupnik pošte u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Petar Ivan IV. Troilos grof Sermage, carsko-kraljevski komornik; Nikola pl. Škrlec Lomnički, vrhovni ravnatelj svih škola u Hrvatskoj, Ignacij pl. Verbega, doktor medicine i drugi. Još stoji hram, sagrađen prije Prvog svjetskog rata u Nazorovoj ulici. U Osijeku je ponovno počela raditi Loža Budnost u secesijskoj kinodvorani Urania, u Rijeci još je netaknuta unutrašnja simbolička oprema Lože Sirius...

BestBook: Nekad. A sad? 

Prije Drugog svjetskog rata u Zagrebu je izlazio slobodnozidarski mjesečnik Šestar. Slobodnozidarska aktivnost bila je nevidljivo nazočna u hrvatskom javnom životu. Nekoliko mjeseci poslije formiranja Nezavisne Države Hrvatske više od četrdeset slobodnih zidara, uglavnom intelektualaca, među kojima akademik dr. Grga Novak, književnik dr. Antun Barac, slikar Jozo Kljaković i kipar Ivan Meštrović, veterinar Slovenac dr. Fran Zavrnik - završili su u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Ostali su do proljeća. Poslije rata neki od njih bili su ponovno zatvoreni, čak likvidirani. Poslije pada Berlinskog zida vratilo se slobodno zidarstvo u srednju Europu, pa tako najprije u Jugoslaviju, a zatim u Hrvatsku i Sloveniju. Danas i u jednoj i u drugoj državi uspješno djeluju Velike lože s po 400 i više članova. 

BestBook: Kako sami slobodni zidari vide svoje poslanje? 

Već vrlo rano, u vrijeme utemeljenja Velike lože Čehoslovačke 1991., sreo sam eminentne slobodne zidare svjetskog ugleda. Tako sam razgovarao u Pragu s velikim zapovjednikom Škotskog obreda američke Južne jurisdikcije C. Fredom Kleinknechtom. U svojoj prvoj slobodnozidarskoj čitanki “Amenkamen”, objavio sam njegovo razmišljanje iz Istanbula godine 2001. Tamo je, između ostalog, rekao: “Mi, slobodni zidari, moramo braniti ljudsku vrijednost koja se ne mjeri u novcu nego u veličini ljudske duše. Mi moramo podučavati da je čast vrednija od nepoštenja, da je mržnja uvijek pogrešna, da je strah uvijek destruktivan i da su oni koji šire mržnju i strah uvijek zli. A na pitanje što je naša vizija i misija, odgovor je – slobodno zidarstvo! To nije državna uprava. To nije sustav školstva. To nisu političke stranke ili organizacije. To je, nažalost, sve manje i obitelj. To nije ni Crkva. Povijest je prepuna stravičnih primjera što se sve može dogoditi kada je religiji dozvoljeno apsolutno provođenje njezinog pogleda. Mi smo učitelji i čuvari onih osobnih i društvenih vrijednosti kojima se čovječanstvo mora vremenom vratiti kako bi preživjelo. Mi moramo donijeti Ordo ab Chao, red iz kaosa”. Nevjerojatno koliko su mudrih, pametnih i iskrenih misli u prošlosti zapisali i hrvatski slobodni zidari. Dr. Stanko Švrljuga, član Lože Pravednost, zapisao je 1923.: “Naš program je star kao što je i slobodno zidarstvo staro. On je nov kao što je svaka ljepota uvijek nova.” Tajnik u spomenutoj loži zapisao je 1925. godine: “Slobodno zidarstvo je red vitezova. Ne po plemenitosti krvi braće, već po unutarnjoj harmoniji slobodnozidarske organizacije i po moralnoj kvaliteti svojih članova. Zato i jest slobodno zidarstvo vječno, a budućnost njegova.” Veliki majstor Simbolične velike lože Libertas u Orijentu Zagreb, Veljko Tomić, zapisao je 1928. godine: “Naš smjer u slobodnom zidarstvu isključivo je kult ljudske duše, slobodno zidarstvo je tu radi čovjeka, njemu ono posvećuje svu svoju skrb te svoju liturgiju i simboliku, ona čovjeka postavlja u središte cijele socijalne ideologije pa i u središte samoga svemira. U tom leži dubina njegove filozofije, jer je naše individualno.” Ilija Mamužić, član Lože Budnost iz Orijenta Osijek, zapisao je 1936. godine: “Biti slobodni zidar i ne znači ništa drugo do dubokim svojim nagonom težiti za što potpunijim i što svestranijim osobnim usavršavanjem kao i za harmoničnijim izgrađivanjem svijeta.” Član Lože Pravda iz Orijenta Split dr. Oskar Tartaglia već je davno, još prije Prvog svjetskog rata, zapisao lucidnu političku misao: “Domovina nije u Saboru, već u narodu.”

BestBook: Ipak, nije u odnosu slobodnozidarskog i tzv. profanog svijeta sve uvijek bilo idilično. 

Hrvatski slobodni zidari u prošlosti su se borili za svoj opstanak, djelovanje i napredovanje pod različitim pritiscima, ne samo Crkve nego i fašizma, nacizma i komunizma. Napisao sam knjigu s naslovom “Groblje svjetlosti”, s podnaslovom “Od slobodnog zidarstva do antimasonstva”, koja pokušava objektivizirati dio hrvatske povijesti, uglavnom tragičnu ulogu službene politike na jednoj strani i progonjena društva čiji su ideali bili humanizam, svjetovnjaštvo i jedinstvo – među kojima i slobodno zidarstvo – na drugoj strani. U njoj sam postavio suprotno pitanje od autora Weningera: zašto i kako su se borili slobodni zidari po svijetu – to znači i kod nas – protiv crkvenih dogmi, fašizma, nacizma i komunizma. 

BestBook: Mnogo je zanimljivih likova, ali, mada je teško, pa i nepravedno, izdvajati, postoji li koja ogledna ili barem osobito živopisna biografija nekog hrvatskog slobodnog zidara? 

Među biografijama slobodnih zidara posebno je zanimljiv životni put Tome (Bassegli) Basiljevića (1756.-1806.) Bio je glavni predstavnik prosvjetiteljstva u Dubrovniku, rano je otišao na studij prava u Bern, putovao po Europi: u Njemačkoj ga je primio Frederik II. Veliki (slobodni zidar), u Austriji je bio u audijenciji kod cara Josipa II., postao zet Ignaza von Borna, starješine jedne od najutjecajnijih bečkih loža. Basiljević je pisao na francuskom jeziku, njegovi spisi otkrivaju za ono vrijeme radikalne misli, produhovljena razmišljanja pod naslovom “Florilegium”. Poznat je njegov podulji esej “Misli o Francuski revoluciji u Europi i u Dubrovniku”. U njemu se obraća neimenovanome muškarcu pa ga, između ostalog, pita: “Stavite ruku na srce, gospodine, i recite mi, vi sami kao poštenjak, vjerujete li da je naša vlada (ostavimo za časak po strani vlade u preostalom djelu Europe), dobra, pravedna i razumna? Od čega potječe, dakle, sve zlo koje od nje proizlazi, ako ne od lošeg državnog uređenja, od nasljedne aristokracije, po kojemu vlastela bude prisiljena bolje upravljati svojom zemljom?” U istom tekstu, kad govori o poštenim ljudima, dodao je kako priznaje da sam pripada u tu vrstu ljudi, da je slobodni zidar. U knjizi bečkog profesora povijesti Guntera K. Kodeka (slobodni zidar) našao sam podatke da je Basiljević bio primljen u savez slobodni zidara u Baselu, da je postao majstor u bečkoj Loži Zure Wahren Eintracht (Istinska sloga) 1785. godine. Tako je postalo njegovo pisanje logično, društvena angažiranost neupitna. Umro je 1806. u vrlo čudnim okolnostima. Kao veliki frankofil otišao je pred Francuze kao osloboditelje Dubrovnika. Susret s generalom J. J. Molitorom iznad Slanog šokirao ga je. Zapovjednik mu je naredio da sjaše s konja i da se pješice, to znači oko 30 kilometara, vrati u Dubrovnik. Sutra ujutro našli su ga mrtvog u krevetu. Navodno su mu posljednje riječi bile “Budi čovjek!”. Tako su živjeli i radili hrvatski slobodni zidari u prošlosti, tako rade i misle i danas. Nekad su ih se bojali, ali i poštovali, danas ih ignoriraju u sredinama koje nisu dorasle otvorenom razmišljanju, razlučivanju dobra od zla, korisnog od štetnog, lijepog od ružnog. Iako nikad nisu bili ni vjerska sekta niti politička stranka, preživjeli su stoljeća, od prvog temeljnoga kamena postavljenog u londonski hram 1717. godine. Danas hrvatski slobodni zidari imaju poštovanje, Velika loža Hrvatske (pojedine njene lože redovito i uspješno rade u Zagrebu, Rijeci, Varaždinu, Osijeku i Splitu) priznata je od 137 regularnih velikih loža po svijetu, prihvaćena u svjetski lanac slobodnozidarskog bratstva. 

BestBook: Kad spominjete regularne velike lože, to su one, ako se ne varam, priznate od Ujedinjene velike lože Engleske. U nas rade i neke čiji je status u najmanju ruku nedefiniran. 

Poznato je da je Ujedinjena velika loža Engleske (UGLE), “majka svih loža”, u zadnje vrijeme priznala i lože koje rade po drugačijim obredima, koje se ne drže striktno anglofonskih pravila i načela - to je liberalni (romanski) smjer slobodnog zidarstva. Nevjerojatno je da danas u Hrvatskoj radi već dvanaest velikih loža; neke od njih su samo ženske, druge mješovite, a od kojih barem tri treba izbjegavati jer se događa da “ljudi na dobrom glasu” ulaze u krive, nepriznate lože. Profanost nesređene geoeuropske politike utječe i na rad pojedinih legalnih i “tajnih” društava. Umjesto idealističkog svijetla unosi među nas neuništivi mrak, a dobro u čovjeku i društvu želi zamijeniti za destruktivni egoizam i zlo. 

BestBook: Na kraju, kako slobodni zidar danas gleda na svijet u kojem živimo? 

O Europi su kritički razmišljali i pisali umjetnici Ivan Meštrović, Jozo Kljaković, publicist Josip Horvat i drugi slobodni zidari. Bez obzira na zastrašivanja i zabrane, slobodno zidarstvo je opstalo, a poslije pada Berlinskog zida ono se vratilo u srednju Europu, pa tako i u Beograd, i brzo nakon toga u Ljubljanu i Zagreb. Politika nije više naklonjena malim političkim strankama, demokratično usmjerenim društvima, javnim i “tajnim”, službenim i neslužbenim pokretima, drugačijim pogledima na svijet oko sebe: traži hladan nadzor nad društvom, želi biti iznad tog istog društva, želi vladati. I u tom kaosu htjeti i moći našlo se i hrvatsko slobodno zidarstvo kao riba na suhom, kao idealna slika društvenih previranja, optimističnih težnji i organizacijskih nepogodnosti. Dobro je da ima još ljudi, koji su se razočarali u političke sustave, koji još vjeruju u “dobrog, poštenog pravednika” i traže sumišljenike za stvaranje jednog drugačijeg, boljeg društva.

Izvor: 24sata.hr / Antun Pavešković
Fotografije: Pixsell / Sandra Simunovic