SVIJET

Povijest slobodnog zidarstva u svijetu

Povijest slobodnog zidarstva u svijetu može se podijeliti na dva vremenska razdoblja  - prije i nakon osnivanja Velike lože Londona i Westminstera 1717. godine. Razdoblje prije osnivanja lože odnosi se na nastanak organiziranih cehova i loža operativnih zidara (kamenoklesara) tijekom srednjeg vijeka te na vrijeme kada su operativni zidari u svoje cehove počeli prihvaćati obrtnike drugih zanimanja, nazivajući ih „špekulativni“. Da bi postali članovi lože, špekulativni zidari morali su proći inicijaciju kako bi bili "prihvaćeni". S vremenom su se formirale lože koje više nisu uključivale operativne zidare, već su članovi bili isključivo pripadnici drugih obrta i zanimanja. To je bio korak prema stvaranju slobodnozidarskih loža kakve poznajemo danas. Današnji špekulativni slobodni zidari bave se filozofskim temama, a ne stvarnim građenjem, a u svom radu, među ostalim, koriste i simbole drevnih zidarskih cehova.

Nastanak prve Velike lože u svijetu

Na blagdan svetog Ivana, 24. lipnja 1717. godine, četiri londonske lože okupile su se u taverni Goose and Gridiron u St. Paul’s Churchyardu i proglasile osnivanje Velike lože Londona i Westminstera. To je prihvaćeno kao prvi povijesno dokumentirani početak organiziranog slobodnog zidarstva u svijetu. Druga važna godina u povijesti slobodnog zidarstva je 1723. kada su po prvi put objavljene Andersonove Konstitucije, temeljni dokument za slobodne zidare u svijetu.  

Konstitucije su 1734. godine tiskane u Philadelphiji od strane Benjamina Franklina, koji je iste godine izabran za Velikog Majstora u Pennsylvaniji, čime su postali prvi slobodnozidarski dokument tiskan u Americi.

Iako ne postoji točan zapis o njezinom osnutku, Velika Loža Irske, 1725. obilježava kao godinu osnivanja, po čemu je druga najstarija Velika Loža slobodnih zidara na svijetu.
Velika Loža drevnih slobodnih i prihvaćenih zidara Škotske utemeljena je 1736. godine.

Velika loža Francuske formirana je od prvih pariških loža koje su se pojavile u razdoblju između 1725. i 1730. godine. Prepoznatljiv naziv "Velika loža Francuske" (Grande Loge de France) usvojen je 1743. godine. Veliki Orijent Francuske (Grand Orient de France, GODF) osnovan je 24. lipnja 1773. godine kao rezultat temeljite reorganizacije prve Velike lože Francuske. Ova godina smatra se godinom ujedinjenja većine francuskih velikih loža pod jedinstvenom obedijencijom.

Zanimljivo je da su se engleske slobodnozidarske obedijencije stvarno ujedinile tek 1813. godine, kada je nastala Ujedinjena Velika loža Engleske (United Grand Lodge of England – UGLE).

Prijepori oko nastanka prvih običnih slobodnozidarskih loža

Oko nastanka pojedinačnih običnih loža postoje mnogi prijepori, posebno među engleskim, francuskim i škotskim slobodnim zidarima. Prema francuskom izvorima, prva slobodnozidarska loža u Francuskoj od nazivom "La Parfaite Égalité" osnovana je 1688. godine od strane Kraljevskog irskog pješačkog puka, koja je slijedila Jakova II. Engleskog u izgnanstvo u Francuskoj. Engleski izvori navode kako je stanoviti Elias Ashmole pisao o svojoj inicijaciji u Loži u Warringtonu 1646. godine, što je, prema tim izvorima, prvi zabilježeni dokaz inicijacije engleskog špekulativnog slobodnog zidara u neku ložu.

Škotski izvori idu i dalje i tvrde da je slobodno zidarstvo u Škotskoj starije nego u bilo kojem drugom dijelu svijeta. Po njima, izravna veza između zanata kamenoklesarstva i modernog slobodnog zidarstva može se pratiti od najstarijih pisanih zapisa slobodnog zidarstva na svijetu, koji su u vlasništvu Velike Lože Škotske u Edinburghu. Ti zapisi sadrže zapisnike sa sastanaka Lože Edinburgh (Mary's Chapel) br. 1. koji datiraju iz 1599. godine. No, loža Mother Kilwinning ima broj 0 na popisu Velike Lože Škotske i pretpostavlja se da je najstarija loža ne samo u Škotskoj, već i u svijetu.

Prosvjetiteljstvo i slobodni zidari

Nema dvojbe da su slobodnozidarske lože uglavnom nastajale tijekom 18 stoljeća. To je razdoblje procvata slobodnog zidarstva u Europi i usko je povezano s nastankom i razvojem prosvjetiteljstva. Sveprisutnost slobodnih zidara, kao i njihove ideje, bile su neraskidivo povezane s prosvjetiteljstvom.

Prosvjetiteljstvo je intelektualni, kulturni i filozofski pokret koji se razvio u Europi tijekom 18. stoljeća. Ključni prosvjetiteljski pisci, poput Voltairea, Montesquieua, Jean-Jacques Rousseaua i Immanuel Kanta, odigrali su značajnu ulogu u oblikovanju i širenju prosvjetiteljskih ideja.

Vrhunac je prosvjetiteljstvo dosegnulo upravo u Francuskoj, gdje se njegovo okvirno trajanje omeđuje smrću Luja XIV. (1715.) i početkom Francuske revolucije (1789.), pa su u tom razdoblju francuski jezik, duh, ukus i običaji postali modelima za Europu u cjelini.

Glavni naglasak prosvjetiteljstva bio je na promicanju razuma, znanosti, obrazovanja, tolerancije, slobode i ljudskih prava kao temeljnih vrijednosti i principa koji bi trebali voditi društvo. Prosvjetiteljski filozofi i pisci zagovarali su kritičko razmišljanje u odnosu na tradicionalne autoritete, racionalnost, odbacivanje netolerancije i apsolutne vlasti, te promicanje reformi u društvu. Prosvjetiteljstvo potiče znanstveno istraživanje, tehnološki napredak i razumijevanje prirode kao ključ za unaprjeđenje čovječanstva.

Političkim idejama utemeljilo je suvremenu liberalnu demokraciju u 20. stoljeću te se smatralo izvorom kritičkih ideja koje su omogućile središnju poziciju koncepata slobode, demokracije, tolerancije i razuma. Uz važnost rada na osobnom razvoju, izrečenom o sloganu „Upoznaj sebe“, upravo su to načela i ideje kojima su se vodili i vode slobodni zidari.

Slobodni zidari i Crkva

S obzirom na ideje i načela koja su slobodni zidari promovirali, a koja su često bila u sukobu s crkvenim doktrinama tog vremena, nije iznenađujuće da su se razvili sukobi između katoličke Crkve i slobodnih zidara. U dokumentu "In eminenti apostolatus specula", 1738. godine papa Clement XII izdaje bulu kojom zabranjuje katoličkim vjernicima da se pridružuju slobodnim zidarima. Ovaj dokument označava prvi korak prema crkvenoj osudi slobodnog zidarstva, a mnoge druge pape i crkveni dokumenti slijedili su taj primjer u narednim stoljećima. Važno je napomenuti da su mnogi pripadnici Crkve odbacivali takve osude, a neki ugledni svećenici i biskupi bili su članovi slobodnozidarskih loža diljem svijeta, uključujući i primjere u Hrvatskoj. Sukobi između Crkve i slobodnih zidara nisu bili jednostavni i često su varirali ovisno o lokalnim uvjetima i odnosima.

Nakon dugotrajnih razmatranja (od 1970. do 1980. godine) novi Kodeks kanonskog prava iz 1983. godine donio je promjene u odnosu na prethodni Kodeks iz 1917. godine. Za razliku od starog Kodeksa, koji je izričito spominjao slobodno zidarstvo, novi Kodeks ne navodi točan termin, već se koristi općenitiji izraz "udruge koje djeluju protiv Crkve" (kanon 1374).

Unatoč toj promjeni, 26. studenoga 1983. Kongregacija za nauk vjere, tada pod vodstvom kardinala Josepha Ratzingera (kasnijeg pape Benedikta XVI.), objavila je "Deklaraciju o slobodnom zidarstvu", u kojoj je pojašnjeno da Crkva i dalje osuđuje slobodno zidarstvo. 

Kodeks kanonskog prava (Codex Iuris Canonici – CIC), ima pravnu snagu i univerzalni je zakonik Katoličke Crkve. Bavi se normama koje određuju unutarnji život Crkve te je obvezujući, ne samo za svećenstvo, već za sve katolike - to je de facto ustavni zakon Crkve. Dokumenti Kongregacije za nauk vjere uglavnom se odnose na instrukcije i tumačenja teološke naravi. Ovi dokumenti imaju doktrinarnu težinu, ali ne nužno i pravnu.

Slobodno zidarstvo kao takvo nije vjera, ni religija. Samim time nije ni u kakvoj koliziji s dokumentima Kongregacije za nauk vjere bez obzira na  zasebnu interpretaciju Kodeksa kanonskog prava.

Podrijetlo slobodnog zidarstva

O podrijetlu nastanka slobodnog zidarstva postoji niz pretpostavki za koje je teško utvrditi povijesnu utemeljenost. Najstariji dokument koji spominje "zanat slobodnog zidarstva" je Regius Poem (poznat i kao The Halliwell Manuscript). Dokument je navodno nastao 1390. godine. U njemu se navodi kako je zidarski zanat započeo s Euklidom u Egiptu i došao u Englesku za vladavine kralja Athelstana (924.-939. godine). U Andersenovim konstitucijama opsežno je opisana povijest slobodnog zidarstva koja počinje s Adamom i ima biblijske korijene, što je više alegorija, nego utemeljenost na relevantnim povijesnim izvorima.

Nekoliko autora pokušalo je izravno povezati Vitezove Templare i slobodne zidare kroz slikovne prikaze na kamenim rezbarijama u Rosslyn kapeli u Škotskoj, gdje su Templari potražili utočište nakon raspada reda.

Prema nekima, utjecaj na slobodne zidare imali su i  Rozenkrojceri (njem.  Rosenkreuzer), filozofsko ezoterično-mistično društvo čiji su počeci zabilježeni u 17. stoljeću u Njemačkoj i Engleskoj. Učenje im je mješavina egipatskog hermetizma, gnoze, ezoteričnog kršćanstva, alkemije i kabale. Bili su organizirani u tajna bratstva, a smatra se da su utjecali na pojavu i osnivanje slobodnozidarskih loža i teozofskih društava. No, puno je vjerojatnije da su slobodni zidari utjecali na stvaranje takvih i sličnih tajnih društava, nego obrnuto. Nedvojbeno je kako su slobodni zidari od svoje pojave pa do danas utjecali na pojavu mnogih bratstava diljem svijeta.

Srednjevjekovni klesari i slobodni zidari

Među slobodnim zidarima diljem svijeta, općenito se prihvaća kako su srednjevjekovni kamenoklesari i njihovi cehovi najviše utjecali na stvaranje današnjih slobodnozidarskih organizacija. Iako postoje tvrdnje o izravnom povijesnom slijedu, ipak se radi o pozivanju na tradiciju, način organizacije i funkcioniranja cehova i loža srednjevjekovnih graditelja.

Također, evidentan je i utjecaj reda Vitezova Templara na slobodnozidarske ideje.

Srednjovjekovni su klesari imali izniman utjecaj na arhitekturu i građevinarstvo srednjeg vijeka. Važno je napomenuti kako se nerijetko prešućuje da je tada u zapadnoj i srednjoj Europi dominirala gotička arhitektura, posebno u zemljama katoličkog okruženja. Gotika se razvila u Francuskoj, počela se širiti u području Rajne u Njemačkoj, a potom u srednjoj i zapadnoj Europi. Od francuske riječi franc-maçon što znači slobodni zidar, a odnosila se na tadašnje srednjevjekovne kamenoklesare nastao je pojam slobodni zidar, koji se i danas koristi. No, zbog posvemašnje dominacije engleskog jezika uvriježeno je mišljenje kako je pojam izvorno nastao u Engleskoj i dolazi od free mason, njihovog naziva za slobodnog zidara.

Povezanost srednjevjekovnih klesara (zidara) i današnjih slobodnih zidara ogleda se kroz:

1. Zidarski cehovi i lože: Gradnja monumentalnih gotičkih katedrala zahtijevala je visoko specijalizirane zidarske vještine i tehnike. Kamenoklesari ili operativni slobodni zidari koji su radili na tim projektima često su bili organizirani u cehove, lože i bratstva koja su štitila njihove interese, prava i tehnike. Ova rana bratstva i cehovi dijelom su postavili temelje za kasniji razvoj slobodnog zidarstva.
2. Simboli i rituali: Slobodno zidarstvo, kao i zidarski cehovi, koristi simbole, rituale i inicijacije. Srednjevjekovni zidari u svom su radu koristili razne alate, poput dlijeta, kutomjera, šestara i sl., što su i danas važni slobodnozidarski simboli. Pojedini zidarski cehovi imali su istu odjeću, znakove i simbole kojima su se međusobno mogli prepoznavati.
3. Kamen: Prije pojave gotičke arhitekture, u srednjem vijeku dominirala je gradnja drvetom, jer je bilo dostupnije i jeftinije. Vješti kamenoklesari su to promijenili pa kamen postaje ključni građevinski materijal. Kamen je vrlo važan simbol u slobodnozidarskim ritualima.
4. Sustav napredovanja: Zidari srednjeg vijeka učili su svoj zanat putem neformalnog sustava naukovanja. Imali su tri stupnja napredovanja: učenici, putnici i majstori (engl. apprentice, journeyman and master). Slobodni zidari danas također imaju tri osnovna stupnja napredovanja: učenici, pomoćnici i majstori.
5. Naziv slobodni zidar: Pretpostavlja se da su srednjevjekovni kamenoklesari taj naziv dobili zbog slobodnog načina života – uživali su slobodu kretanja što nije bilo uobičajeno u srednjem vijeku, često su bili oslobođeni poreza i davanja. Majstori slobodni zidari bili su vrlo cijenjeni i ugledni. I danas, prvi uvjet za primanje u bilo koju slobodnozidarsku ložu u svijetu jest da je kandidat slobodan čovjek na dobrom glasu.
6. Zemljopisna povezanost: Rani srednjovjekovni zidarski cehovi razvili su se na istom području kao i prve slobodnozidarske lože.

Templari i slobodni zidari

Vitezovi templari, punog naziva "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama", bili su kršćanski vojni red osnovan 1118. ili, izglednije, 1119. godine nakon Prvog križarskog rata.

Osnivači reda bili su francuski plemići Hugo de Payens i Geoffroy de Saint-Omer, uz pet drugih vitezova (naknadno su im se pridružila još dva viteza). Kralj Balduin II. Jeruzalemski templarima je dodijelio Al-Aqsa džamiju na Brdu Hrama, navodno sagrađenu na ostacima Salomonova Hrama. Nagađanja da su prvih devet godina proveli u iskapanjima ispod navodnog Salomonova Hrama sugerira da su, osim zaštite hodočasnika, možda imali i druge ciljeve, poput potrage za blagom, relikvijama ili tajnim spisima i znanjima. 

Godine 1127. templari su se vratili u Francusku, ubrzo dobivši crkvenu potporu i formalno priznanje reda. Važnu ulogu u tome odigrao je jedan od osnivača templarskog reda Andre de Montbard, stric Bernarda iz Clairvauxa, utjecajnog opata cistercitskog reda i kasnijeg katoličkog sveca (Sv. Bernarda). Na crkvenom saboru u Troyesu 1129., Red je formalno priznat, a opat Bernard sastavio je tzv. Latinska pravila koja su definirala život i dužnosti templara naglašavajući siromaštvo, čednost i poslušnost. Red je podijeljen na vitezove (vojnike plemićkog podrijetla), svećenike te služeću braću - vojnike bez viteškog statusa - i  braću po zanatu, među kojima su bili klesari, odnosno graditelji. Hugo de Payens izabran je za prvog Velikog majstora.

Velike papinske povlastice i nagli uspon templara nakon povratka u Europu povezuje se s nagađanjima da su u Jeruzalemu pronašli nešto vrijedno – blago, relikvije ili tajna znanja – što im je donijelo naklonost Crkve i plemstva. Povratak templara u Francusku poklopio se i s početkom gradnje gotičkih katedrala pa im neki pridaju zasluge i za neke graditeljske inovacije na gotičkim katedralama. 

Na vrhuncu moći templari su imali respektabilnu vojnu silu i znatna financijska sredstva, izgradili su  brojne utvrde, samostane i posjede diljem Europe i Bliskog istoka. Tijekom 12. i 13. stoljeća imali su važnu ulogu u križarskim ratovima, istaknuvši se kao elitna vojna sila. Njihova ekonomska uloga bila je jednako impresivna – razvili su pouzdan i učinkovit financijski sustav koji se može smatrati pretečom bankarstva -  izdavali su mjenica i pisma o kreditu omogućujući hodočasnicima i plemićima podizanje novca na različitim lokacijama. U Parizu i Londonu osnovali su riznice za čuvanje novčanih sredstava i drugih dragocjenosti te su kreditirali svjetovne i crkvene velikodostojnike. Upravljali su svojim brojnim posjedima, ali i posjedima plemića, pedantno bilježeći prihode i rashode što se smatra pretečom dvojnog knjigovodstva. Unaprijedili su trgovinu, graditeljstvo i mnoga obrtnička zanimanja. I u Hrvatskoj su imali brojne posjede. Zanimljivo je da su, među ostalim, držali strateške lučke gradove koji su u bili neovisne komune pod njihovom zaštitom.

Pad templara započeo je 13. listopada 1307., (poznat i kao "Crni petak“), kada je francuski kralj Filip IV. Lijepi, financijski zadužen kod templara i zabrinut zbog njihove moći, naredio njihova masovna uhićenja, optuživši ih za herezu, idolopoklonstvo i nemoral. Pergament iz Chinona, otkriven tek 2001., pokazuje da je papa Klement V. još 1308. dao oprost templarima, ali kako je bio pod Filipovim utjecajem (a u to doba i stolovao je u Avignonu u Francuskoj),  vitezovi su proganjani i osuđivani, a mnogi su i pogubljeni. 1312. godine papa raspušta Red bulom Vox in excelso, a imovina templara uglavnom je prešla u ruke Redu Sv. Ivana (kasnije Malteški red). Služeća koja su izbjegla progone, nastavili su s djelovanjem, pretpostavlja se pod drugim imenima i u tajnim društvima. Veliki majstor Jacques de Molay pogubljen je 18. ožujka 1314. spaljivanjem na lomači u Parizu. Prije smrti prokleo je kralja Filipa i papu Klementa, predviđajući im skoru smrt – obojica su umrla iste godine. 
Nakon raspuštanja Reda, preživjeli templari pronašli su utočišta u raznim dijelovima Europe. Pretpostavlja se da im je u Škotskoj zaštitu pružio kralj Robert Bruce, kojeg je crkva već bila ekskomunicirala. U Portugalu, kralj Dinis I. je 1317. osnovao Reda Krista (Ordem de Cristo), kojem je dodijelio templarsku imovinu, a 1319. papa Ivan XXII priznao je novi red, čime Red Krista postaje legitimnim nasljednikom templarskog reda, barem u Portugalu. Red je postao ključan za portugalska pomorska istraživanja, otkrića i osvajanja. Red još uvijek postoji, ali kao civilno i državno odlikovanje. U Portugalu se nalazi impresivna templarska ostavština koju čini mnoštvo utvrda, crkvi i samostana - Tomar, Almourol, Soure, Pombal...

Intrigantne su i pretpostavke da su templari pomogli osnivanju Švicarske. Dio templara je završio u Engleskoj koja nije priznavala inkviziciju, te samim tim nije osobito proganjala templare, a i u većini ostalih zemalja nije bilo većih progona templara.  

Mnoštvo je mitova o templarima – od onih da su u Jeruzalemu iskopali Kovčeg saveza; pronašli Sveti Gral; posjedovali tajna znanja, uključujući spise o Isusovom pravom podrijetlu do teorija da su otkrili Ameriku stoljećima prije Kolumba...

Iako znamo da je red ukinut te oni kao takvi nakon spaljivanja De Molaya više ne postoje, vitezovi templari nedvojbeno su ostavili neizbrisiv trag, ali ne samo u prošlosti. Njihov duh i dalje živi u njihovim nedostižnim idealima hrabrosti, odanosti, bratstva i borbe za slabije te kroz simbole, priče i institucije koje su nadahnuli.

Povezanost gotičke arhitekture, srednjevjekovnih klesara, Templara i slobodnih zidara

Gotička arhitektura ostavila je svijetu naslijeđe u obliku monumentalnih građevina, posebno katedrala. Neke od njih i danas spadaju među najveće i najimpozantnije građevine u svijetu. Među njima su katedrala u Chartresu  i Notre-Dame u Francuskoj, milanska katedrala (tal. "Duomo di Milano") u Italiji, katedrala Svetog Petra i Djevice Marije u Kölnu  u Njemačkoj, Kristova katedrala u Canterburyju u Engleskoj. Gospina katedrala u Sevilli najveća je gotička katedrala u svijetu, (u njoj je sahranjen Kristofor Kolumbo) i treća najveća katedrala na svijetu. Značajni spomenici kulture s elementima gotičke arhitekture u Hrvatskoj su Zagrebačka katedrala i Crkva sv. Marka u Zagrebu te crkva sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Prva gotička katedrala nastala je u Saint Denisu, predgrađu Pariza. Opat Suger je obnovio dijelove opatijske crkve koristeći inovativne konstrukcije i nove dekorativne oblike koji će kasnije postati temeljne odlike novog gotičkog stila čiji su glavni elementi: rebrasti svodovi, šiljati lukovi, oslikani vitraji, visina i otvorenost.

Nije posve poznato kako je nastao pojam „gotika“ i gotička arhitektura. Srednjovjekovni Germani opisivali ovaj stil kao opus Francigenum, što znači 'francuski rad' ili 'frankovski rad'. Fulcanelli, francuski alkemičar i autor o čijem se identitetu malo zna, u svom kultnom djelu „Misterije katedrale“ pojam "gotička umjetnost" izvodi iz umjetničkog gota, tj. iz argota, posebnog, šifriranog jezika određene društvene skupine. Po njemu, kao da su srednjovjekovni graditelji koristili tajni jezik, tj. tajne alkemijske procese, kako bi izgradili katedrale i prenijeli mistične poruke u obliku alegorija. Zato skulpturalni ukrasi i vitraji u srednjevjekovnim katedralama imaju alegorijsko značenje i ezoteričnu simboliku. Mnogima od njih dao je alegorijsko tumačenje u alkemijskom smislu.

Francuz Louis Charpentier u svojoj knjizi „Misterije katedrale de Chartres“ izgradnju gotičkih katedrala povezuje s naslijeđem drevnih graditelja egipatskih piramida, Salomonovog hrama i antičkih hramova. Prema legendi, kralj Salomon je sagradio hram, uz pomoć kralja Hirama, a prema uputama pronađenim u Kovčegu Saveza, gdje su bile Mojsijeve ploče. Kao što je spomenuto, Vitezovi Templari za svoje su sjedište u Jeruzalemu izabrali palaču sagrađenu na ostacima Salomonovog hrama. Tamo su boravili devet godina i pretpostavlja se, u ruševinama hrama, pronašli određena znanja. Dolazili su i u doticaj i s drugim kulturama, posebno perzijskom. Značajno obilježje gotičkih katedrala su vitraji (franc. Vitrail), a podrijetlo vitraja treba tražiti u perzijskim alkemijskim radionicama iz 11. stoljeća. Prijenos tehnike izrade vitraja pripisuje se Templarima. Nakon što su se vratili u Francusku ta znanja prenose cistercitskom i benediktinskom katoličkom redu, najzaslužnijima za početak gradnje gotičkih katedrala.

O povijesti gradnje zagrebačke katedrale malo se zna, uglavnom postoje hipoteze. Počeci gradnje datira iz 12. stoljeća te je povezan s biskupom Prodanom, koji je pokopan u katedrali (ili tada još crkvi) oko 1175. godine. Pretpostavlja se da je izvorno građena u ranom gotičkom stilu, pod utjecajem francuskih kamenoklesara, o čemu govore iskapanja i pronađeni ostaci kontrafora koji se prvi puta javljaju sredinom 12. stoljeća u Francuskoj. Biskup Prodan ostao je zapamćen i po tome što je u Zagreb doveo ili primio Vitezove Templare i dodijelio im posjed u Glogovnici kod Križevaca,  te izgradio im samostan i crkvu na Novoj Vesi u Zagrebu, koja je bila posvećena Sv. Zahariju (otac Sv. Ivana Krstitelja), a nalazila se na mjestu gdje je danas crkva Sv. Ivana Krstitelja. Zagrebačka katedrala posvećena je Blaženoj Djevici Mariji, odnosno Uznesenju Marijinu na nebo, 1217. godine prilikom polaska kralja Andrije II. u V. križarski rat.

Charpentier navodi kako temeljnu strukturu svih gotičkih katedrala čine arhetipski geometrijski oblici: krug, kvadrat i pravokutnik. Detaljno opisuje precizne matematičke odnose tih geometrijskih oblika u katedralama, izvedenim prema postulatima matematike Pitagorejske škole u kojoj su se proučavali brojevi, oblici i likovi (geometrija i odnosi geometrijskih tijela). Pitagora je smatrao kako u cijelom svemiru vlada red brojeva po kojemu se sve kreće i koji najvjernije izražavaju suštinu stvari i bića. Poznato je kako katedrale imaju svoju posebnu tonsku rezonanciju, a u svojim proporcijama imaju i glazbene ljestvice, intervale, kvinte i kvarte. No, poznato je i kako je upravo Pitagora znatno pridonio stvaranju matematičke teorije glazbe, harmonije i tonskog sustava.

Nevjerojatna je povezanost mjesta na kojima su građene katedrale u Francuskoj i poznavanja astronomije. Naime, kada se na karti povuče crta među gradovima u Francuskoj gdje su građene katedrale dobije se identična slika kao kad se povuku crte među zvijezdama koje čine zviježđe Djevica (lat. Virgo). Zanimljivo je kako je većina gotičkih katedrala posvećena Blaženoj Djevici Mariji, odnosno Gospi (fr. Notre-Dame).

Postoji niz razloga zbog kojih su srednjevjekovne gotičke katedrale izuzetno važne i fascinantne. Osim što su arhitektonska i graditeljska remek djela, one u sebi kriju mnogo više od toga. Prema mnogim autorima koji su istraživali ovu temu, gradnju katedrala povezuju ne samo s matematikom, geometrijom i arhitekturom, već i s astrologijom, astronomijom, alkemijom i naravno, teologijom, a sve u cilju kako bi prenijele alegorijske poruke koje i danas imaju mistično, ali duboko značenje vezano za suštinu našeg bitka u svemiru.
Uostalom i za Charpentiera katedrale se puno više od pukih crkvenih građevine i imaju metafizičko značenje koje utječe na duhovni razvoj čovjeka i civilizacije.

Neki idu i korak dalje tvrdeći kako katedrale predstavljaju svojevrsni most između čovjeka, kao mikrosvemira i stvoritelja kao makrosvemira. Osnovna definicija cilja izvođenja cjelokupnog rituala u slobodnozidarskim ložama je sjedinjavanje Mikrosvemira s Makrosvemirom, budući da je Mikrosvemir izvanredno točno predstavljen Makrosvemiru. Prema tomu, nije slučajno da su pravila i propisi za rad zidara i slobodnih zidara nazvana Gotičke konstitucije, a koja su kasnije poslužila kao temelj za stvaranje Andersonovih konstitucija.

U vrijeme kada su katedrale nastajale, činile su se nestvarnim, gotovo iluzionističkim. S obzirom na tadašnje uvjete, tehnološka ograničenja i „mračni“ srednji vijek, još uvijek nije potpuno jasno kako su izgrađene. Posebno ako znamo da je u periodu od oko 120 godina započeta gradnja oko 150 katedrala diljem europskog tla. Za neke odgovor leži u tajnim znanjima, prenesenim Božjom providnošću. Za druge, ključnu ulogu imala su, kroz povijest prikupljena znanja koja su uključivala i dostignuća drugih kultura poput antičke Grčke, perzijske i arapske kulture.

U svakom slučaju, za gradnju su zaslužni kamenoklesari, njihov sustav naukovanja i cehovske organizacije. Pri tomu, središnju ulogu u priči imaju majstori „slobodni zidari“ - arhitekti nemogućeg. Njihov rad obuhvaćao je aspekte arhitekture, graditeljstva, obrtništva, dizajna i inženjeringa. Mnogi majstori klesari cijeli su život posvetili izgradnji pojedine katedrale. Mnogi nisu ni doživjeli završetak gradnje. Bili su vizionari, ispred svog vremena, do kraja posvećeni svojoj misiji, izvlačeći maksimum iz sebe i svojih učenika i pomoćnika kako bi stvorili čudesna djela na dobrobit svoje zajednice, ali i cijelog čovječanstva, jer mnoge katedrale i danas su funkcionalne, a umjetnička djela dostupna i služe nama, kako bi učili i razvijali se i kroz to utjecali na boljitak svijeta oko nas. Stoga je razumljivo da slobodnozidarske organizacije svoj pristup filozofiji života temelje na toj tradiciji – neumorno raditi na svom duhovnom i moralnom razvoju te na unaprjeđenju svih svojih vještina na dobrobit svojih bližnjih, svoje zajednice i cijelog čovječanstva.

Na kraju, treba istaći kako su gotička arhitektura, rani zidarski cehovi i počeci sadašnjeg slobodnog zidarstva vezani za ista zemljopisna područja u Europi, za zemlje katoličkog okruženja, dok ih nema u bizantskim, pravoslavnim krajevima. Posebno se to odnosi na Francusku, koju povezujemo s počecima gotike i srednjevjekovnog kamenoklesarstva, a time i s nazivom slobodni zidari (francuski: franc-macon). Red Vitezova Templara čvrsto je povezan s poviješću Francuske, gdje je započelo i prosvjetiteljstvo.

Kao zaključak, ključni utjecaj na formiranje i rad slobodnozidarskih organizacija u svijetu imali su cehovi srednjevjekovnih klesara, Templari i prosvjetiteljski pokret iz 18. stoljeća. Najvažnije ideje prosvjetiteljstva bile su promicanje znanosti, obrazovanja, tolerancije, slobode i ljudskih prava kao temeljnih vrijednosti i principa koji bi trebali voditi društvo. I danas su to temelji na kojima su nastale slobodne, demokratske države zapadnog svijeta. U tome su umnogome pridonijeli i slobodni zidari koji i dalje nastavljaju promicati te ideje, uz naglasak kako je rad na duhovnom i etičkom razvoju svakog pojedinca put ka istinoljublju i čovjekoljublju bez kojih nema mira, slobode i uspješnog društva u svijetu. Ključnu ulogu u tome imaju slobodnozidarska bratstva čija je nit vodilja sadržana u sloganu: „Sloboda - Jednakost – Bratstvo“.